Škola nije samo mjesto učenja, već i prostor u kojem se grade vrijednosti i odnosi. U današnjem društvu, djeca se sve češće susreću s izazovima s kojima se ne znaju nositi – svakodnevno se suočavaju s glasinama i pritiscima vršnjaka, jedni doživljavaju odbacivanje, drugi se ne znaju suprotstaviti i zauzeti za vrijednosti u koje vjeruju.

Sve su to stvarni problemi koji će oblikovati njihove osobnosti. Naša je odgovornost usmjeravati ih i osnaživati da postanu samopouzdani, promišljeni i odgovorni članovi zajednice.

Zajednički ciljevi roditelja i škole usmjereni su na to da djecu naučimo kako biti prihvaćeni i prihvaćati druge, razmišljati vlastitom glavom i zauzeti se za ono što smatraju ispravnim.

ZAJEDNIČKI CILJEVI RODITELJA I ŠKOLE

1. Potaknuti PRIHVAĆANJE SVIH UČENIKA u razredu.

Svi smo jednako vrijedni.

Svaki učenik i svaka učenica u razredu su jednaki po vrijednosti.

Ne postoji učenik ili učenica koji/koja vrijedi više od drugih.

Ne postoji učenik/učenica koja vrijedi manje od drugih. 

Bez obzira na: ocjene, društveni status, odjeću, izvanškolske aktivnosti.

SVAKO DIJETE ZASLUŽUJE BITI POŠTOVANO I PRIHVAĆENO.

2. Potaknuti KRITIČKO PROMIŠLJANJE glasina.

Ako nisi fizički prisutan/prisutna u nekoj situaciji – ti o toj situaciji NE ZNAŠ dovoljno da bi o njoj mogao sa sigurnošću govoriti.

NAGAĐANJA nisu ISTINA.

GLASINE su rezultat SUBJEKTIVNOG DOJMA neke osobe koja govori o nekom događaju.

Potaknimo djecu da razmišljaju svojom glavom prije nego što prenose glasine.

Pokažimo im primjerom. Zapitajmo sami sebe: kako ja pristupam glasinama? Prenosim li ih dalje kao da su apsolutna istina ili promišljam o tome koliko u njima ima istine?

Pitanja za KRITIČKO PROMIŠLJANJE glasina:

• Jesam li ja bio prisutan/a u nekoj situaciji o kojoj se govori?
• Jesam li to što se prenosi čuo/la na svoje uši i vidio/vidjela na svoje oči?
• Jesam li siguran/a da su tuđe riječi koje prenosim potpuno točne?
• Što ja mislim o glasini koja se prenosi?
• Jesam li u stanju odvojiti vlastiti dojam od činjenica?
• Razumijem li koji je dio istina, a koji samo moja pretpostavka?

3. Osnažiti djecu da se VLASTITIM DJELOVANJEM zalažu za vrijednosti u koje vjeruju.

Kroz razgovor osvijestiti djeci koje su prave vrijednosti. Što im možemo reći?

„Zauzmi se za sebe i za ono u što vjeruješ.”

„Napravi ono što je ispravno, čak i ako nitko drugi ne želi.”

„Pokaži svojim primjerom drugima kako izgleda poštovanje i prihvaćanje.”

„U redu je ako naiđeš na prepreke.”

„Ja sam tu za tebe i bit ću ponosan/na što si se zauzeo/la za svoja uvjerenja.”

„Tu sam da ti pružim podršku.”

---

Promjena kreće iz nas.

Samo mi imamo moć stvoriti promjenu.

Pokažimo djeci primjerom da i oni imaju tu moć.

Odgajajmo ih da budu snažni i odvažni.

Pomozimo im da nauče prihvaćati različitosti i pružati razumijevanje jedni drugima.

Znamo li komunicirati?

Ove školske godine u našu školu uveli smo novu izvannastavnu aktivnost Komunikacija i društvo koja će se izvoditi u nižim i višim razredima. Za izvođenje ove izvannastavne aktivnosti postoji velika potreba jer učenici vrlo često ne znaju kako komunicirati na primjeren način, kako izraziti svoje stavove, želje ili potrebe, kako se zauzeti za sebe, kako pružiti razumijevanje drugima te kako ostati smiren u teškim situacijama i reagirati primjereno. Komunikacija je puno više od pukog razgovora, a svrha svake komunikacije trebala bi biti da prije svega bude učinkovita, odnosno da se njome postigne određen komunikacijski cilj te da dođe do sporazumijevanja, bilo da se radi o komunikaciji u uobičajenim svakodnevnim situacijama ili o službenoj komunikaciji u školskom i izvanškolskom okružju.

Učinkovita komunikacija je vještina koja se uči, a naši učenici imat će priliku upoznati se s 4 osnovna komunikacijska stila i vježbati strategije asertivnog stila, koji se za razliku od agresivnog, pasivnog i pasivno-agresivnog stila smatra najučinkovitijim.

U komunikaciji važnu ulogu igraju i emocije odnosno raspoloženje sugovornika te o tome ovisi i reakcija odnosno ponašanje osoba koje sudjeluju u razgovoru. Primjerice, pod utjecajem neugodnih emocija poput ljutnje, straha ili frustracije osoba može reagirati agresivno, pasivno ili pasivno-agresivno, ovisno o karakteru, stečenim navikama i naučenom ponašanju. Iznimno je važno razumjeti da je u redu osjećati i neugodne emocije, ali nije svejedno kako ih izražavamo u odnosu s drugim osobama, našim sugovornicima. Kada razumijemo koja emocija pokreće nas ili našeg sugovornika, možemo lakše uspostaviti asertivnu komunikaciju odnosno neprimjerene oblike komunikacije usmjeriti prema asertivnosti.

Kako reagirati asertivno?

Asertivnost prije svega podrazumijeva smirenost, kontrolu nad emocijama i reakcijama, jasno i izravno izražavanje vlastitih stavova, želja i potreba uz poštovanje i uvažavanje sugovornika. To nije uvijek lako, posebno ako nismo naučili tako komunicirati od najranije dobi, pa je stoga na tome potrebno raditi.

Naši učenici vježbat će asertivnu komunikaciju kroz primjenu tehnika asertivnosti, a te će tehnike primjenjivati u različitim kontekstima kao što su: vođenje svakodnevnih razgovora, komunikacija na Internetu i društvenim mrežama, vođenje telefonskih poziva, komunikacija putem e-maila, javni nastup te ono najvažnije – prevencija i rješavanje sukoba.

Kroz izvannastavnu aktivnost Komunikacija i društvo učenici će steći prijeko potrebna temeljna znanja o učinkovitoj komunikaciji koja će moći primjenjivati u stvarnim situacijama u svakodnevnom životu.

Program izvannastavne aktivnosti Komunikacija i društvo osmislile su stručne suradnice u suradnji s ravnateljem škole.