Tumačenje Valentinova potječe iz Rima. Još dok je kršćanstvo bilo potpuno nova i mlada religija, živio je svećenik Valentin.

Tadašnji car, Klaudije I, naredio je svim vojnicima da se ni slučajno ne smiju ženiti ili zaručivati jer je držao da se vojnici (kao oženjeni ili zaručeni muškarci) neće htjeti boriti u njegovim ratovima, već će radije ostajati kod kuće sa svojim obiteljima. Svi svećenici odlučili su poštovati ovu carevu odluku pa nisu više htjeli vršiti sam obred vjenčanja. Svi, osim jednoga...

Svećenik Valentin oglušio se na carevu odluku i počeo je potajno održavati ceremonije vjenčanja svih mladih parova koji su to željeli, sve dok ga nisu ulovili i bacili u tamnicu.

14. veljače (večer uoči rimskog proljetnog blagdana Luperkalije) svećeniku Valentinu odrubili su glavu. Nedugo nakon smrti narod ga je proglasio svecem pa, kada se u Rimu učvrstilo kršćanstvo, svećenstvo je odlučilo spojiti blagdan Luperkalije i smrt Svetog Valentina u jedan. Odredili su da će se novi praznik slaviti 14., a ime su mu dali u spomen na ovog sveca.